Intervju: fra Ivica Perić, misionar u Africi
Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi
Velečasni Ivica Perić, svećenik
franjevac Provincije Bosne Srebrene, već 34 godine djeluje kao hrvatski
misionar u Africi. Prvih 13 godina proveo je u Ugandi, sljedećih 19 u Ruandi, a
od kolovoza 2022. godine u Zambiji. U razgovoru za časopis „Maticu“ svjedoči o
hrvatskim misionarima koji desetljećima djeluju na Crnom kontinentu gdje se
susreću s brojnim izazovima i opasnostima, ali ne odustaju od pronošenja
Radosne vijesti i nade na duhovnim i egzistencijalnim periferijama. Širokim
spektrom aktivnosti, od izgradnje škola i bolnica do pružanja duhovne potpore i
podizanja svijesti o važnosti zdravstvene skrbi i obrazovanja, njegova neumorna
predanost transformira živote ljudi diljem Afrike, ostavljajući trajni pečat
ljubavi i nade.
Razgovarala: Snježana Radoš,
časopis „Matica“ HMI
Foto: ustupljene fotografije
Kada ste prvi put krenuli u misije i što Vas je potaknulo
da se posvetite službi u najsiromašnijim državama svijeta?
Dugo je u meni tinjala želja da budem fratar. Unatoč
tome, nakon srednje škole upisao sam ekonomski fakultet. Negdje u proljeće
1978. godine, sveta Majka Terezija posjetila je Sarajevo, gdje sam studirao, te
je s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem iznijela svoje svjedočanstvo u
prepunoj katedrali Srca Isusova. Nakon tog susreta, još sam više i češće
razmišljao o fratarskom pozivu. Dok konačno na trećoj godini ekonomije nisam
prelomio i odlučio – idem na teologiju i u fratre. A sve to je nekako vodilo
mome misionarskom pozivu, pomaganju siromašnima, djeci, nemoćnima.
Kad je, nakon završene teologije, ređenja, odrađenih
priprema i učenja engleskog jezika, došlo vrijeme da krenem u
Afriku, nisam htio ništa čitati o Africi jer sam želio sve to doživjeti,
onako, u originalu. Znao sam da ću, ako bilo što budem čitao, otići s nekim
stavom koji će mi biti 'nametnut'. A moja je želja bila upoznati Afriku onakvu
kakva jest. Na licu mjesta. Kao jedan od Afrikanaca.
Kako su izgledali prvi misionarski dani? Prvih trinaest
godina proveli ste u Ugandi?
Tako je. Moja prva misija bila je u Ugandi, ali kad sam
sletio u Afriku, prvo sam otišao u Ruandu posjetiti fra Vjeku Ćurića i fra Peru
Vrepca, koji su tada bili u Kivumuu te dom Sebastijana Markovića koji je bio u
Kigaliju. Vrijeme će pokazati kako će upravo moje prijateljstvo s velikim fra
Vjekom uvelike utjecati na moj misionarski put.
Uganda i Ruanda bitno su se promijenile u odnosu na
vrijeme kad sam došao. Rado se prisjetim tih mojih prvih misionarskih dana, kad
u selu oko sebe vidiš samo par kolibica. A kad padne noć, nigdje svjetla, osim
malih vatrica pred kolibicama gdje se kuhala večera i to kod onih koji su imali
što za skuhati. Danas kad pogledaš oko sebe u selu, teško je vidjeti zemljište
bez kućice, a na večer gori svjetlo, jer sad već brojne kuće imaju i struju. U
Africi sam bio 21 godinu bez struje i iako nije bilo lako priviknuti se na
takav život, sad ga se prisjećam sa sjetom. Teško sad možete vidjeti svjetlo od
vatre kad se sprema večera, a i pjesme se ne čuju kao što su se nekada čule kad
nije bilo struje i kad se kuhala večera. Uz pripremu večere mogla se čuti
pjesma sa svih strana. Došla struja, nesta pjesme.
Na mome putovanju sa fra Tomom Anđićem, koji je tada bio
u Ugandi, od aerodroma iz Entebbea do Mbarare, što je nešto više od 300 kilometara,
mogle su se vidjeti samo kuće ispred kojih su se prodavali mrtvački lijesovi. U
Europi se u to vrijeme tek počelo govoriti o AIDS-u, dok je u Africi to već naveliko
bila stvarnost i bolest od koje se svakodnevno umiralo. Uganda je u to vrijeme
bila još dobro uništena od 40-godišnjeg rata, koji je završio četiri godine
prije moga dolaska.
Prva župa u kojoj sam radio bila je Kashekuro, udaljena
50 kilometara od Mbarare. Lijepo je bilo raditi na selu, ljudi su bili
susretljivi, otvoreni i opušteni i sve ih je zanimalo. Dosta su propatili u
vrijeme rata i nama je bilo puno lakše raditi s njima jer smo bili stranci, pa
su imali više povjerenja u nas nego u domaće svećenike. Najviše smo tada radili
u pastoralu, jer je to bilo dosta zapostavljeno zbog rata, a i nedostatka
svećenika. U to sam vrijeme radio s jednim Amerikancem, koji je prije dolaska u
Ugandu bio misionar 25 godina u Brazilu. Župa nam je bila dosta prostrana,
imali smo 25 filijala. Pokrenuli smo i dosta katoličkih grupa: Marijina legija,
Klanjatelji srca Isusova i razne katoličke udruge za mlade. Isto tako smo imali
dosta dobre pjevačke zborove i razne sportske klubove.
Tu sam ostao do veljače 1995. godine, nakon čega sam prešao
u selo Rushooku. Novo mjesto, novi izazovi. U ovome novome mjestu trebalo je
opet sve pokrenuti ispočetka. Izgradili smo župnu kuću, crkve, ambulantu, a
istodobno nismo smjeli zapostaviti pastoralni posao. Došlo nas je pet fratara i
posao je bio podijeljen tako da su oni radili s raznim grupama, a ja najviše s
katehistima, jer ih je trebalo spremiti za nedjelje za one filijale na koje
nisam mogao doći. I u ovoj smo župi imali 25 filijala. Mnogi dijelovi bili su jako
zapušteni, tako da u nekim filijalama nisu vidjeli svećenika godinama.
Posebno je bilo lijepo kad su se pripremale neke
procesije ili slično, a najsvečanije je bilo za Veliki petak kad je put križa
išao od jedne od filijala do crkve – u njemu su svi sudjelovali, katolici,
protestanti, muslimani – svi su nosili križeve i sve se završilo na misnom
slavlju u župnoj crkvi.
U Ruandu ste došli na mjesto ubijenoga hrvatskog
misionara o. Vjeke Ćurića?
Dok sam još bio u Kashekuru, u travnju 1994. godine izbio
je krvavi rat u Runadi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca pobijeno
milijun ljudi. Posljedice su bile strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju
strahota, naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O fra Vjekinoj
ulozi u ruandskom genocidu i poraću trebalo bi stalno govoriti, jer njegova
djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi
tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od
sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar
od zadaće spašavanja, što je postala njegova ratna misija.
Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom
završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu kod fra Vjeke. Jednu večer,
oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi -
Odvedi ovog momka u bolnicu. Momak je bio prostrijeljen na tri mjesta, s
desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je gonila. Kad sam odvezao
momka, na povratku pitam fra Vjeku što će reći ako saznaju da pomaže nekome iz
plemena koje je činilo genocid, a on mi kaže - Ja samo pomažem čovjeku u
potrebi.
I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. Svoj život
nesebično je posvetio služenju drugima no, na žalost, u tom teškom razdoblju
ruandskog poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv.
Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u
crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima.
Osim što ste ga
naslijedili, nastavili ste i njegov rad. Sigurno ste nailazili na brojne izazove
i opasnosti…
Nakon fra Vjekine smrti, župa Kivumu ostala je bez
čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život, a njegov san o izgradnji
škola i školovanju siromašne djece u župi Kivumu ostao je nerealiziran. Vrijeme
kao da je stalo. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu, pa sam
se ja prijavio. U toj poslijeratnoj situaciji čuo sam mnoge priče. Ljudi su
imali potrebu pričati o onome što su vidjeli i doživjeli. Vidjeli su puno zla,
mnogima su stradale cijele obitelji, ali nisu zbog straha to imali s kim
podijeliti. Zato su na nas strance gledali kao potencijalne sugovornike kojima
su mogli otvoriti dušu.
Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našeg
fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu
barem jedan topli obrok. U to vrijeme u Ruandi je bio policijski sat i nakon
šest na večer nije bilo kretanja, samo je danju bilo sigurno putovati. Policija
je stajala na svakom koraku, naoružani kalašnjikovima. Često se događalo da
čujemo pucnjavu, tako da smo zalijegali na pod. Nije bila rijetkost da je onaj
ili ovaj župljanin 'samo' nestao. Poštovao sam pravila tako da nisam dolazio u
neke posebno opasne situacije...
U devetnaest godina djelovanja u Ruandi puno ste toga
dobroga napravili na duhovnom, humanitarnom, obrazovnom i kulturnom planu.
Prvo sam, nakon dolaska u Kivumu i preuzimanja župe,
pokrenuo strukovnu školu Centar „Otac Vjeko“ koja je imala samo tri odjeljenja
– za krojače, zidare i stolare. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan
školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je
zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će
pratiti naše projekte i to ne jednokratno, nego dugoročno. Jer, nije trebalo
samo izgraditi školu, nego i osigurati školi pokrivanje redovitih troškova: za
školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu, za hranu za učenike,
za funkcioniranje školske kuhinje.
A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli
Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko
prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći
najbolji način kako animirati ljude da pomognu u provedbi naših projekata. Iz
toga našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga „Srce za Afriku“, putem
koje su počeli skupljati donacije za Centar „Otac Vjeko“, a krajem 2011. godine
izdali su i knjigu o mome misionarskom radu „Naš čo'ek u Africi“, koja je prodana
u nevjerojatnih 6000 primjeraka i donijela nam, jer su se odrekli čitave zarade
od knjige, prva veća sredstva za izgradnju naše moderne srednje škole. Nakon
toga Željko je napisao i knjigu „Fra Vjeko Ćurić - svetac našeg doba“ od koje
je prihod također namijenjen za naš školski centar, a istodobno su stalno
poticali ljude da pomognu našoj misiji brojnim drugim projektima u Hrvatskoj,
BiH te drugim europskim zemljama.
Od tada do mog odlaska iz Ruande izgradili smo brojne
objekte, u Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu izgradili smo i opremili dvije srednje
škole - strukovnu i tehničku, vrtić i osnovnu školu, zatim sportsku dvoranu,
kao i kuhinju s blagovaonicom od 1000 mjesta, jer za sve je učenike osiguran i
topli obrok. Izgradili smo i opremili učeničke domove za djevojke i mladiće iz
udaljenih mjesta, kuće za učitelje, potpuno smo opremili radionice za stolare,
zidare, krojače, električare i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu
školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis te kustodijalnu
kuću i Centar „Sv. Franjo za mir i pomirenje“. Uveli smo struju i osigurali
vodu, izgradivši tri velike podzemne cisterne za vodu.
Dok sam bio u Kivumuu, odškolovali smo nešto više od 3000
mladih ljudi koji su primili državne diplome i kojima smo obrazovanjem
omogućili bolju budućnost. Naime, prije samo deset godina većini djece u
Kivumuu srednja škola bila je nedokučiv san. Tri stotine eura, koliko tamo
treba godišnje izdvojiti za srednjoškolsko obrazovanje, većini je roditelja
nezamisliv novac tako da je većina djece, nakon osnovne škole, ostajala bez
obrazovanja i mogućnosti da nešto postignu u životu.
Učinili smo da naš školski Centar „Otac Vjeko“ postane
jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Država Ruanda prepoznala
je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji
između njih 290, status „uzor škola u Ruandi”, dok smo u Hrvatskoj Željko, Maja
i ja primili nagradu - Ponos Hrvatske.
Nakon što ste u Kivumuu (Ruandi) izgradili sve što je
bilo potrebno, od sredine 2022. godine djelujete u Zambiji. Znači li to da
ponavljate opet sve ispočetka?
Upravo tako. Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio
biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi. Moj
subrat, fra Aloys Hakizimana, koji je iz našeg Kivumua u Ruandi premješten u
selo Mwakapandula u Zambiji da pripremi dolazak fratara, jer je ovo prva naša
zajednica u Zambiji, preminuo je od posljedica koronavirusa. Nakon njegove
smrti razgovarao sam s provincijalom i budući da smo u Kivumuu izgradili cijeli
školski centar te ga postavili na noge, došli smo na ideju da prijeđem u
Zambiju postaviti još jednu zajednicu 'na noge'. Smatram da imam dovoljno
volje, snage, a nakon toliko godina rada u Africi i potrebnog iskustva, da još
jednu župu podignem od nule. Centar „Otac Vjeko“ u Kivumuu predan je u najbolje
ruke i sad njime upravlja moj dugogodišnji zamjenik, gvardijan samostana
Innocent Harelimana.
I tako sam u ljeto 2022. godine stigao u Mwakapandulu
gdje me dočekalo 56 hektara praznog zemljišta, tek jedna mala kućica koju je
fra Aloys uspio izgraditi prije smrti. I eto, još sam jednom, u još jednoj
afričkoj zemlji, krenuo od nule - bez struje i vode, odnosno ikakve
infrastrukture.
Situacija u Zambiji je puno drukčija od one u Ugandi i
Ruandi. Manje je napetosti, narod je otvoreniji, jer ipak nisu iskusili onakva
ratna zla. Zemlja je jako bogata rudama, ali narod po selima je dosta
siromašan. Kuće i dalje grade od blata, a krovovi su im od trske, dok se
prijevoz obavlja volovima, koji im služe i za oranje.
Veliki problem su im školstvo i zdravstvena skrb. Kako je
zemlja golema i narod je dosta raštrkan, tako djeca do škola moraju svaki dan
pješačiti i desetke kilometara. Mnogi zbog toga odustaju i jako veliki broj
djece ne ide u škole. Žalosno je vidjeti djevojčice od 13, 14 godina koje su
već i same majke, a većina njih nije završila niti osnovnu školu.
Humanitarna udruga „Srce za Afriku“ nastavila mi je
pomagati i nakon prelaska u Zambiju, Željko i Maja te njihova djeca, a moja
kumčad Grga i Greta, došli su u Ruandu u ljeto 2022. te su mi pomogli u
preseljenju u Zambiju.
Do sad smo u Mwakapanduli, u nepune dvije godine, uspjeli
napraviti višenamjensku dvoranu u kojoj smo pokrenuli vrtić te školu krojenja i
šivanja za žene iz sela. Izgradili smo i samostan kako bismo mogli dovesti još
fratara koji bi pomogli u radu, a u tijeku je i izgradnja crkve. Nabavili smo
mlinove za žitarice i stroj za izradu ulja kako bismo pomogli narodu. Doveli
smo struju, osigurali vodu.
Kada završimo izgradnju crkve, u planu nam je izgradnja
školskog centra, kao u Ruandi, jer seoska škola koju imaju u Mwakapanduli je
takva da djeca sjede na prašnjavom podu, ili na cigli, ili na gumi od
automobila, a nekoliko uzrasta ide u isti razred. Planiramo izgraditi sve – od
vrtića do srednje škole, školske domove za učenike iz udaljenijih mjesta,
sportska igrališta, kuhinju i blagovaonicu, smještaj za učitelje. Također, u
planu nam je i izgradnja ambulante. Planova je puno. Ali idemo dan za danom.
Možete li usporediti ove tri države? Sigurno svaka ima
svoje specifičnosti…
Da, svaka ima svojih specifičnosti, nešto sličnosti,
dosta razlika. Slično je u Ugandi i Ruandi bilo nakon njihovih ratova, jer su
ljudi bili dosta zatvoreni, oprezni i morali su paziti što pričaju. Pa bi im
razgovori s nama strancima dobro došli, jer su se mogli barem malo opustiti.
Ruanda je, recimo, iznimno čista i uredna zemlja. Rijetko
gdje ćete vidjeti smeće, puno se pažnje usmjerava na to da sve bude uredno. Čak
se svaku zadnju subotu u mjesecu održava radna akcija 'umuganda'. Na umugandu
su se obvezni odazvati svi punoljetni Ruanđani, a samo dobri učenici pošteđeni
su te obveze. U vrijeme umugande, a to je od sedam sati ujutro do podneva, u
Ruandi ništa ne radi, auti se ne smiju kretati cestama, čak se ne smije ni
besposleno šetati. Ljudi su angažirani na čišćenju ulica, plijevljenju trave,
kopanju kanala, sadnji stabala. Uvedene su i kartice u koje se evidentiraju oni
koji dolaze na umugandu i zahvaljujući kojima ti savjesni i lojalni građani
kasnije sebi ostvaruju olakšice u probijanju državne birokracije.
U Ugandi je puno opuštenije što se toga tiče i poprilično
neurednije. Čim prijeđete granicu možete vidjeti smeće po ulicama. Ni približno
uredno kao u Ruandi.
Uganda i Ruanda su puno izgrađenije od Zambije, jer u
ruralnim dijelovima Zambije ljudi i dalje žive u malim kućicama prekrivenim
trskom. Gradovi su dosta dobro organizirani, ali sela su još dosta u 'zaostatku'.
U Zambiji je narod puno otvoreniji, veseliji i slobodniji. Za prijevoz i obradu
zemlje i dalje se koristi volovska zaprega. U Zambiji ima još naših Hrvata i
često se posjećujemo, pa je i u tom pogledu ljepše.
Postoji li
hrvatska zajednica, kako se snalaze i čime se bave Hrvati u Zambiji?
U Zambiji ima određeni broj Hrvata, koji ovdje žive već
drugu, treću generaciju. Njihova djeca i unuci rođeni su u Zambiji. Svi imaju
svoje uspješne privatne poslove i sa svima sam u kontaktu, rado se nađemo i
podružimo, iako sam dosta udaljen od njih. Morate znati da je Zambija 15 puta
veća od Hrvatske, raštrkani smo na više strana, ali nađem vremena da ih
posjetim, kao i oni mene. Tu je i misionar don Boris Dabo, no njegova je misija
stvarno jako daleko od moje, pa se još nismo susreli. Jedina hrvatska zajednica
za Hrvate u cijeloj Africi postoji u Južnoafričkoj Republici.
Kako ste se uspjeli prilagoditi različitim
kulturama i tradicijama tijekom godina boravka na Crnom kontinentu? Kojim
jezikom komunicirate?
Sada u Zambiji komuniciram engleskim jezikom, koji je
službeni, u Ruandi je do 2010. godine službeni bio francuski, pa nakon toga
engleski, a oni imaju i svoj jezik kinyarwandu, dok sam u Ugandi solidno
svladao njihova dva plemenska jezika.
Kako u samome početku nisam imao nikakva očekivanja, sve
sam učio na terenu. Svako pleme ima svoje običaje. Kada dođete u drugo pleme,
treba se prilagoditi i tu znaju biti dosta velike razlike iako geografski nisu
daleko jedni od drugih. Imao sam par svećenika u posjetu i kažu oni meni - Ja
ne bih mogao ovdje raditi, jer ne mogu gledati ovu bijedu. A ja im kažem - Nemoguće
je pomoći svima, ali ako pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak.
Najbolji je primjer iz Ruande gdje je više od 90 posto učenika koji su završili
našu školu našlo posao i danas žive jedan bolji život. Ne treba ljude sažalijevati,
nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju.
Uz pastoralni rad, dosta sam toga naučio u Africi te sam
razbio mnoge predrasude o afričkim vjerovanjima. Učili smo da je afrička
religija animizam, što znači vjerovanje u sve objekte, pa čak i da svemir ima
dušu. No, u svim tradicionalnim afričkim religijama vjeruje se u vrhovno biće.
On je tu i sve drugo je usmjereno prema tom biću. Religije nisu univerzalne već
su plemenske. Isto tako, religija ovisi i o zanimanju plemena. Nije isto jesu li
stočari ili ratari, žive li na brdu ili ravnici. Same religije su sveobuhvatne
u svim oblicima društvenog života, sve ima religiozno obilježje, ne postoji
razlika između svetog i profanog. Afrička vizija života je spiritualistička jer
sve određuje prema transcendenciji. Život je u harmoniji sa svijetom. Žele
harmoniju s čovjekom, životinjskim i biljnim svijetom, sa zemljom i elementima prirode.
Htio ja ili ne, to je dosta utjecalo i na moju vjeru.
Rekao bih da je dosta pročišćena i puno više evanđeoska. U zapadnoj kulturi
religija je opterećena pravom, etikom i moralom te na neki način nije slobodna.
Možete li podijeliti neku posebnu priču ili
iskustvo koje Vam je ostalo u sjećanju tijekom Vašega misijskog rada u ovim
zemljama?
Ima ih dosta, ali posebno mi je ostalo urezano u srcu i
duši kada sam našao bebu umotanu ispred vrata samostana…. kao Mojsije iz
Biblije. O bebi su brigu preuzele naše časne sestre.
Isto tako, par puta su mame donosile izgladnjelu djecu da
ih nahranim. Vjerujem da će se to sada događati i u našoj novoj misiji u
Zambiji. Naime, kišna sezona je potpuno zakazala, suša je poharala sve
poljoprivredne usjeve i već se osjeća glad. U planu nam je nabavka kukuruznog
brašna, koje bismo podijelili mještanima, a od kojega oni ovdje prave palentu i
to im je i inače svakodnevna hrana. Kako biste dobili uvid u cijene, jedna
vreća kukuruznog brašna od 25 kg košta 12 eura. Također, želimo instalirati
jednu pumpu za vodu u selu kako bi narod mogao doći barem do vode za piće.
Jedna pumpa koštala bi nas oko 3500 eura.
Na koji način
gradite mostove između hrvatske kulture i kultura zemalja u kojima djelujete?
Sam rad nas misionara učinio je mnogo toga da narod u
mnogim afričkim zemljama zna puno o Hrvatskoj. Tu nam pomaže i golemi uspjeh
naše nogometne reprezentacije, o kojoj u Africi svi sve znaju. Prije petnaestak
godina na spomen Hrvatske svi su vikali - Šuker, a danas je to rezervirano za
Luku Modrića.
Vrlo često, kad odlazim na odmor u BiH i Hrvatsku,
povedem nekoga od subraće s Crnog kontinenta kako bi ih upoznao s našom
kulturom i običajima, znali smo dovoditi i učitelje iz naše škole, a prije
godinu i pol dana uspio sam dovesti četiri bogoslova iz Ruande, Burundija,
Ugande i Malavija da studiraju teologiju na Franjevačkoj teologiji u
Sarajevu. Da vidite kako su dobro svladali jezik!
Više od pola života ste u Africi. Koliko često dolazite u
Hrvatsku, odnosno u rodnu Bosnu i Hercegovinu?
U početku misionarskog rada dolazio sam svake 3-4 godine.
Kako je svjetsko zanimanje za Afriku raslo, tako se povećao i broj letova koji
su postali povoljniji i brži, pa od 2010. godine dođem i češće od toga, ovisno
o događaju i potrebi.
Dugogodišnji ste primatelj našeg časopisa - Matice. Na
koji način zajedno s našim čitateljima možemo podržati Vaš rad i pridonijeti
radu misije?
Zahvaljujući hrvatskome narodu već smo doista puno toga učinili, a učinit
ćemo i još više, jer nam se i dalje ljudi javljaju i žele pomoći. Tu se vidi
dobrota hrvatskoga naroda, jer narod koji je prošao svoje patnje uvijek je
spreman pomoći drugome u potrebi. Maja i Željko su i dalje 'motor' cijeloga
projekta, tako da se sve donacije mogu uplatiti preko naše Humanitarne udruge „Srce
za Afriku“.
Udruga se
ove godine prijavila i na Javni poziv za financiranje projekata međunarodne
razvojne suradnje organizacija civilnog društva Ministarstva vanjskih poslova
Republike Hrvatske, te je naš projekt „Skrojimo ženama u Zambiji bolju
budućnost” odabran među ostalih jedanaest. Ovim ćemo projektom u sljedećih
godinu dana opremiti i pokrenuti školu za krojenje i šivanje za žene koje nisu
imale mogućnost završiti školu i steći osnovno obrazovanje. Na ovaj ćemo im
način pomoći da izuče barem jedan zanat i tako im omogućiti bolju budućnost.
Neizmjerno hvala svima onima koji nam pomažu, kao i onima
koji će se priključiti ovome našem lancu dobrote. Želim vas sve, koji ste
u mogućnosti, pozvati da nam se priključite i pomognete u provedbi naših projekata.
Sve informacije možete dobiti na mailu srce.za.afriku@gmail.com ili na Facebook stranici
Srce za Afriku.
LEAD
1
„Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našega
fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu
barem jedan topli obrok.“
LEAD 2
„Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na
svoje noge, a ključ je u obrazovanju.“
Potpisi pod fotografije:
01
Fra Ivica Perić, hrvatski misionar u
Africi
02
Školski centar „Otac Vjeko“ u
Kivumuu kojemu je dodijeljen status „uzor škola u Ruandi”
03
Fra Ivica sa Željkom i Majom Garmaz,
autorima knjige „Naš čo'ek u Africi“
04
Posjet hrvatskoga ministra vanjskih
poslova Gordana Grlića Radmana Centru „Otac Vjeko“ u Ruandi koji djeci
osigurava da svaki dan imaju topli obrok
05
U Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu
izgrađene su i opremljene dvije srednje škole, osnovna škola, vrtić, sportska
dvorana i kuhinja s blagovaonicom od tisuću mjesta
06, 07, 08, 09
U nepune dvije godine u Mwakapanduli
u Zambiji napravljena je višenamjenska dvorana u kojoj je pokrenut vrtić i
škola krojenja i šivanja za žene iz sela, izgrađen je samostan, a u tijeku je i
gradnja crkve
10 – unutar OKVIRA
11, 12
Iako je Zambija jako bogata rudama,
narod po selima je dosta siromašan - kuće se i dalje grade od blata s krovovima
od trske, a prijevoz se obavlja volovima koji služe i za oranje
13
„Nemoguće je pomoći svima, ali ako
pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak“
